Što zapravo znači imati psa?

Pikin život obilježili su lijepi, ali i teški trenutci. Njen prvi najbolji prijatelj bio je papigica tigrica zvan Mimo. Mimo je njoj pjevao cijele dane, a ona je jedva čekala da ga pustimo iz kaveza da se natjeravaju po stanu. Mimo je volio igrati se skrivača, a Pika je više tip za puse i spavanje, pa se Mimo ponekad uzalud skrivao jer bi ona izgubila živce tražeći ga i malo prilegla. Nakon godine dana prijateljstva, došlo je ljeto, visoke temperature, i Mimovo srce nije više bilo dovoljno jako da podnese toplinu bez obzira na njegova kupanja i stalnu brigu, te nas je napustio. Dugo smo bili tužni, a nakon nekoliko mjeseci u naš je život došao mali miš spašen od ralja pitona, i nazvali smog a mr. Jingles po mišu iz filma Zelena Milja ( the Green mile ).

Jingles je volio brzo trčati i nije bio naročito društven obzirom da je Pika bila daleko veća od njega, a voljela se kesiti… Ostatak znate.. Jingles je uginuo nakon nekoliko mjeseci, i ne – Pika nije imala nikakve veze s tim.
Zatim smo imali Lupka, malog zekonju kojeg je Pika pronašla u potoku gdje ga je jedna zločesta žena pokušala utopiti jer je njegova mama dobila previše beba. Nije se micala od njega dok ga nismo poveli kući, i Pika je konačno došla na svoje – oni su skakutali skupa, išli u šetnje, žvakali travke, spavali, jeli zajedno. Bili su divan par, dok nismo dobili poziv od prijatelja s farmom da bi ga udomili. Znali smo da će mu biti ljepše na farmi, a često ga i posjećujemo pa nam nije tako teško bez njega.

Otkako smo “sami” s Pikom, naš život je preokrenut naopako. Prvih osam godina uz nju, a i uz gore navedeno društvance, bilo je divno. Svaki dan mali se reponja nama veselio, te divne smeđe okice molile su za pažnju i pokoji komad hrane od stola, šapice uvijek skakale u zagrljaj.
Pika se nedavno počela čudno ponašati, nije se dala dirati, skrivala se, bacala se na leđa i odbijala hranu. Nakon dva tjedna pretraga kod veterinara, uzoraka stolice i urina, vaganja i vađenja krvi, otkrili smo uzrok: Osim što je pokupila parazita u crijevima koji ju je mučio i gnjavio, njene su kosti u vratu i kralježnici počele stariti i skupljati se, što je uzrokovalo bol pri dodiru. Obzirom na naslov ovog teksta, mislim da je potrebno reći da je svaka analiza stolice i urina koštala 100 kuna, vađenje krvi 499 kn, a rendgen po 150 kn. Plus, troškovi lijekova.

Ja sam pak tip osobe koja sa svojim psom razgovara, pogotovo jer me veseli njeno naginjanje glave i njeno slušanje, te smo jednom prilikom Pika i ja dogovorile ( dobro, više ja nego ona ) da će poživjeti barem do svoje petnaeste godine. Sva ponosna, napravila sam joj ručak, dala tablete i krenule smo u šetnju. Šetajući šumom, počela sam razmišljati. Naravno da je želim kraj sebe svaki dan do kraja MOG života, a kamoli njenog.. Sjetila sam se i izjave koju sam nedavno čula: “ Nije pošteno da pas uz voljenog čovjeka provede cijeli svoj život, a čovjek uz voljenog psa ne može provesti cijeli svoj.”
Želim da moja Pika bude dobro, da je ništa ne boli i da bude sretna. Ako dođemo do toga da njeni bolovi porastu na tu mjeru da se ona zbilja muči, jasno je što treba učiniti. Ali moram vam reći…

Dolazak moje Pike meni je spasio život. U dubokoj depresiji nakon smrti mog Oca, ne brojim koliko smo se puta selili itrpjeli nepravde i iživljavanja stanodavaca, sve je lakše bilo s tim smeđim okicama. Kad se šetamo, zaboravim da je sa mnom, jer ona hoda uz nogu, bez uzice i nema šanse da će negdje otići. Kad se vozi, vozi se u krilu i uvijek mi uvali guzu da čuvam, drugačije neće. U tramvaju je mirna kao duša, čak se vozi sa mnom u košari na biciklu i povremeno dijeli puse.